Naslov plenarnog izlaganja: AUTOBIOGRAFSKA PISMA IVANE BRLIĆ-MAŽURANIĆ U NAŠOJ SUVREMENOSTI
Ivana Brlić-Mažuranić je rođena u drugoj polovini 19. stoljeća, u dvadesetom stoljeću stvorila svoja književna djela koja čuvaju svježinu davnine i u ovom, novom mileniju. Djela su to koja se čitaju, prevode, dramatiziraju, proučavaju, inspiriraju i nadalje traju. U prigodi obilježavanja sto pedesete obljetnice spisateljičinog rođenja, pravi je trenutak za promišljanje što u našoj suvremenosti znači njezin književni opus i bogata rukopisna ostavština, a posebice korespondencija koja omogućuje bolje upoznavanje njezine osobnosti, života i značaja. Korespondenciju je sama Ivana označila autobiografskom, a pisana je doslovno perom, ponekad i gušćjim („…Pišem ovim rukopisom jer imam gušćje pero koje užasno škripa ako ga naopako primim. Ne trpi novotarijah.“- u pismu majci iz 1895.) ili ponekad zašiljenom lozinom grančicom, dok danas njezine zapise predstavljamo i proučavamo novim tehnologijama. Trebalo je dosta vremena za iščitavanje tisuća zapisa, tumačenje i prepisivanje, ali u svemu što smo od Ivane Brlić-Mažuranić baštinili, prepoznajemo njezinu samosvojnu osobnost koja se nikada nije uklapala u klišeje: u mladosti je bila buntovna, dogovoreni brak za nju je bio sretan brak, ostvareno majčinstvo i bogat obiteljski život, a ona majka – pisac u vremenu u kojem je bilo iznimno malo žena književnica. Njezino kultno djelo Priče iz davnine i u suvremenoj su percepciji neosporno originalno, neponovljivo i neusporedivo štivo trajne vrijednosti, a ona plemenita osoba, spremna na svaku žrtvu radi ljubavi i potreba svoje djece, zauzeta tradicionalistica, čuvarica obiteljskog ognjišta Brlićevih, ali ne pepela nego žive vatre da bi se nastavilo generacijsko poslanje.
Ključne riječi: autobiografska pisma, pero, korespondencija, djelo, obiteljsko ognjište Brlićevih.