Ivana Brlić-Mažuranić rođena je 18. travnja 1874. godine u Ogulinu od oca Vladimira, sina prvoga bana pučanina Ivana Mažuranića i majke Henriette, rođene Bernath. Ivana potječe iz šesteročlane obitelji. Odrasta uz roditelje i braću Božidara (Darka) i Želimira (Željka) te sestru Aleksandru (Alku). Od djece, Ivana je bila najstarija. Otac Vladimir, odvjetnik u Ogulinu, obavlja i dužnosti podžupana u Karlovcu i Jastrebarskom zbog čega je Ivana djetinjstvo provela u obiteljskim selidbama. Konačno, 1882. godine, Vladimir dobiva namještenje u vladinom Odjelu za unutrašnje poslove zbog čega se obitelj preselila u Zagreb. Prema Ivaninoj Autobiografiji u djetinjstvu je dva puta posjetila rodni Ogulin, 1880. godine impresionirana planinom Klek te 1886. kada je inspirirana ogulinskim krajem napisala svoju prvu pjesmu Zvijezdi moje domovine. Ivana je obrazovanje ostvarila djelom kod kuće, a dva je razreda završila u djevojačkoj školi u Zagrebu. Na svoj 18. rođendan udaje se za dr. Vatroslava Brlića i dolazi u Brod na Savi gdje započinju zajednički život. U braku su imali sedmero djece, od kojih su dvoje nažalost preminuli kao novorođenčad, a petero djece doživjelo je zrelu dob. Prvo dijete, kći Nada rođena je već 1893. godine, potom sin Ivan 1984. godine, a već sljedeće godine rođen je Vladimir koji umire s nepunih godinu dana. Zora je rođena 1897. godine, Zdenka 1899., a sina Nikolu gube ubrzo po rođenju 1902. godine. 1917. godine rođena je Nedjeljka (Neda) njihova najmlađa kćer. 1902. godine u vlastitoj nakladi objavila je prvu knjigu Valjani i nevaljani, a namjenila ju je krugu obitelji, prijateljima i poznanicima. O ženskom pisanju osvrće se u Autobiografiji 1916. godine kada napominje da je zbog svog odgoja u kojem je kao žensko dijete bila usmjerena na obiteljske, bračne i majčinske te domaćinske dužnosti što ju je sprječavalo u nastojanju da piše, svoju želju mogla ostvariti samo pišući djevojački dnevnik. Ali, kako su djeca rasla i pokazivala zanimanje za priče, pružila se prilika za objavljivanje prve knjige.
Do 1916. godine napisala je pet knjiga: Valjani i nevaljani, Škola i praznici, Slike, Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Priče iz davnine. Prvo izdanje Priča iz davnine iz 1916. godine sadržavalo je šest priča: Kako je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena, Regoč, Šuma Striborova, Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, Sunce djever i Neva Nevičica, a naknadno je napisala priče Lutonjica Toporko i devet župančića i Jagor. Ivanin suprug Vatroslav je preminuo 1923. godine. Te godine objavila je Knjigu omladini. 1924. godine zbirka Priče iz davnine prevedena je na engleski jezik i objavljena u Londonu u nakladi Allen et Unwin. Za to je najzaslužniji bio Željko, Ivanin brat i najveća podrška u njezinom privatnom i poslovnom životu. 1929. godine primljena je u PEN., a 1931. te 1935. godine Gavro Manojlović, predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti predložio ju je kao kandidatkinju za Nobelovu nagradu za književnost. Ponovno je kandidirana 1937. te 1938. godine. 1937. godine primljena je u JAZU kao prva žena dopisna članica. 1937. godine objavljen je roman Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata. Preminula je 21. rujna 1938. godine.